Pasmina potječe od stare forme „istočno jadranskog bijelog goniča s oznakama“. Najstariji dokazi potječu iz razdoblja između 1327. i 1348. godine na sakralnim objektima, dok se prvi opis nalazi u manuskriptu đakovačkog biskupa Petra Bakića iz 1719. godine gdje je navedeno da je uzgoj istarskog goniča poznat na području Hrvatske prije 14. stoljeća. Prvi standard istarskog kratkodlakog goniča objavio je FCI 02. travnja 1955. godine; FCI standard Br. 151, FCI klasifikacija: Skupina 6. – Goniči i srodne pasmine; Sekcija 1. Goniči 1.2. Goniči srednjeg rasta / s radnim ispitom.
Pas je plemenitog izgleda, brakoidne građe, srednje veličine, vitkog elegantnog tijela, bez grubosti, skladnih pokreta, kratke fine dlake, snježno-bijele boje s narančastim oznakama po glavi i tijelu. Razlika u spolovima mora biti izražena. Lako se obučava i odličnih je lovnih osobina, pogodan za lov na svim lovnim terenima. Jakog i zvonkog glasa. Po naravi je dobroćudan, blag, poslušan, nije plašljiv ni agresivan, živahnog temperamenta.
Uzgaja se na cjelokupnom području Republike Hrvatske.
Istarski kratkodlaki gonič, veličina matične populacije, Ne i stupanj ugroženosti (FAO 2013)
God. | Br. muš. jed. | Br. žen. jed. | Ne | Stupanj ugrož. |
---|---|---|---|---|
2020 | 1.500 | 1.000 | 2.400,00 | Ugrožena |
2021 | 1.400 | 900 | 2.191,30 | Ugrožena |
2022 | 1.400 | 900 | 2.191,30 | Ugrožena |
2023 | 500 | 200 | 571,43 | Ugrožena |