Porijeklo dalmatinskog psa zasnovano je na slikama i zapisima iz crkvenih kronika 16. do 18. stoljeća. Thomas Pennant u svom djelu „Synopsis of Quadrupeds“ iz 1771. godine opisao je ovu pasminu kao samostalnu i nazvao ju „Dalmatian“, te naveo da joj je domovina Dalmacija. FCI (Fédération Cynologique Internationale) objavljuje prvi standard za dalmatinskog psa 07. travnja 1955. godine pod nazivom „Dalmatiner Jagdhund“ – Dalmatinski gonič. FCI standard Br. 153; FCI klasifikacija: Skupina 6. – Goniči, krvosljednici i srodne pasmine; Sekcija 3. Srodne pasmine / bez radnog ispita.
Glava je mezocefalna, prizmatičnog oblika sa visećim uškama. Tijelo je pravokutnog oblika, snažno, mišićavo sa karakterističnom točkastom obojenošću i izraženom razlikom između spolova. Elegantnog je gibanja i ima nagone goniča. Mirne je naravi, prijateljskog raspoloženja, blag i vjeran, samostalan i vrlo lako odgojiv. Nije agresivan, nervozan, plah ni suzdržan. Izrazito voli vodu i kretanje u prirodi.
Uzgaja se na cjelokupnom području Republike Hrvatske.
Dalmatinski pas, veličina matične populacije, Ne i stupanj ugroženosti (FAO 2013)
| God. | Br. muš. jedinki | Br. žen. jedinki | Ne | Stupanj ugrož. |
|---|---|---|---|---|
| 2020 | 200 | 200 | 400 | Ugrožena |
| 2021 | 50 | 40 | 88,89 | Kritična |
| 2022 | 50 | 40 | 88,89 | Kritična |
| 2023 | 50 | 40 | 88,89 | Kritična |